kriminalisticki i krivicnoprocesani znacaj alibija

KRIMINALISTIČKI I KRIVIČNOPROCESNI ZNAČAJ ALIBIJA U KRIVIČNIM DJELIMA RAZBOJNIŠTVA

-Stručni članak-

Abstrakt

Krivična djela razbojništva predstavljaju najteža i najopasnija krivična djela imovinskog kriminaliteta sa elementima nasilja. Upravo ova krivična djela zahtijevaju dobru pripremu u predeliktnim, deliktnim i postdeliktnim angažovanjima njihovih izvršilaca, što svakako predstavlja i potrebu za dobro osmišljenim prezentiranjem odsutnosti ili osporavanjem prisutnosti na licu mjesta izvršenja krivičnog djela u momentu njegovog izvršenja, odnosno, alibijem.

Ovim stručnim člankom se želi ukazati na značaju alibija u kriminalističkim i krivičnoprocesnim stvarima, te ukazati na mogućnosti različitih manifestacija provjeravanja, utvrđivanja i potvrđivanja alibija od kojih u pojedinim segmentima može da zavisi i sam dokazni postupak kada su u pitanju krivična djela razbojništva.

KLJUČNE RIJEČI: Razbojništva, alibi, dokazni postupak.

 UVOD

 

Vršenjem krivičnih djela razbojništva učinioci nastoje da pribave što veću imovinsku korist koja je svakako protivpravna. Upravo iz tog razloga su najčećšći objekti napada, oni objekti, gdje se takve vrijednosti nalaze ili lica koja posjeduju takve stvari odnosno vrijednosti. Dakle, objekat napada krivičnih djela razbojništva jesu fizička i pravna lica. Najčešći objekti u smislu vrste djelatnosti kojom se bave jesu: pošte, mjenjačnice, banke, zlatare, benzinske stanice, nerijetko sportske kladionice ali i samostalne trgovinske radnje, a u novije vrijeme stanovi su vrlo često objekt napada kod ovog krivičnog djela. Teška finansijska situacija je doprinijela stvaranju nepovjerenja u finansijske institucije pa građani svoje vrijednosti najčešće čuvaju u privatnim stanovima, kućama itd. U dosadašnjoj praksi je zapaženo da tokom uviđaja postoje brojni propusti, koji se naravno, negativno odražavaju na postupak otkrivanja učinioca i obezbjeđenje dokaza. Osnovni problem predstavlja neadekvatna saradnja tužioca i pripadnika policije i zapostavlja se rad kriminalističkog tehničara čiji se rad vrlo često svodi samo na fiksiranje postojećeg stanja.

U cilju otkrivanja učinioca i obezbjeđenja dokaza kod krivičnog djela razbojništva preduzimaju se brojne kriminalističko – taktičke i istražne mjere i radnje (zasjeda, praćenje, saradnja sa susjednim organima unutrašnjih poslova, saradnja sa kazneno-popravnim domovima odnosno zavodima itd.) od kojih je jedna jako bitna, a to je provjera alibija.

Alibi  nije bio dovoljno istražen, kako bi svojom važnošću i značenjem kod dokazivanja istine, mogao participirati u krivičnom postupku, kao drugi instituti: prezumpcija nevinosti, In dubio proreo, Ne bis in idem i dr. Bez pravilnog i potpunog  utvrđenog činjeničnog stanja, a samim time i alibija nema pravilne i potpune primjene materijalnog i procesnog krivičnog prava, pa ni zaštite, a ni ostvarivanja ljudskih prava.

Bez znanja iz kriminalistike, zakonski potpomognutom sudskom praksom u svakodnevnom radu, nije moguće prikupljati, utvrđivati i vrednovati materijalne i nematerijalne dokaze, izjave svjedoka, iskaze okrivljenog bez korištenja adekvatnih procesnih sredstava, pa samim time i alibija. Za pravilno postupanje sa materijalnim i nematerijalnim dokazima (materijalnim tragovima i iskazima lica) neophodno je poznavanje metoda fiksiranja, vještačenja i dokaznog vrednovanja relevantnih činjenica u krivičnom postupku radi dokazivanja istinitog ili odbrambeno-lažnog alibija.

Alibi kao indicijalno dokazno sredstvo, u okviru kriminalistike i krivičnog procesnog prava, omogućava dokazivanje  pojedinih radnji koje predočavaju osumnjičeni, optuženi/okrivljeni ili svjedoci, kada se lažnim alibijem organ na kojem je teret dokazivanja (tužilac) želi dovesti kako u stvarnu tako i pravnu zabludu.

1. Pojam i karakteristike razbojništva

U skladu sa zakonskom inkriminacijom, krivično djelo razbojništva se sastoji u oduzimanju tuđe pokretne stvari upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će se neposredno napasti na život ili tijelo, a u namjeri da se njenim prisvajanjem sebi ili drugom pribavi protivpravna imovinska korist. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ukoliko je nekom licom umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50 000 KM. Najteži oblik djela postoji ukoliko je neko lice umišljajno lišeno života.

           

„U praksi nisu rijetki slučajevi da se sila primjeni istovremeno i prema oduzetoj stvari i prema licu, te se postavlja pitanje kako okvalifikovati takve slučajeve, naročito kada je teško razgraničiti prema kome (čemu) je sila bila prioritetno primjenjena. Nisu rijetki slučajevi da je stvar oduzeta na način kojim je istrgnuta iz ruku ili otkinuta sa tijela oštećenog (oduzimanje tašne, torbe, ili kidanje zlatog nakita sa tijela oštećenog) u kom slučaju je faktički sila bila upotrebljena prema stvari s ciljem prekidanja fizičke veze između stvari i njenog pritežaoca.“ (Banović, B., Kruščić, S:1996:436).

Kao najčešća sredstva izvršenja kod krivičnog djela razbojništva pojavlju se:

Ø  vatreno oružje (pištolji, revolveri...);

Ø  hladno oružje (nož, bodež, sjekira...);

Ø  minsko - eksplozivne naprave itd.

Izvršioci ovog krivičnog djela prilikom preduzimanja radnje izvršenja ispoljavaju drskost, beskrupuloznost i olako upotrebljavaju vatreno oružje. Izvršenju ovog krivičnog djela prethodi dobro razrađen plan. Za izvršioca su jako bitni podaci poput najpogodnijeg mjesta izvršenja, prilazni putevi, postojanje nekog oblika zaštite, mjesto gdje se nalaze predmeti od vrijednosti...

Obzirom da direktno pogađaju građane, njihovu imovinu kao i vlastitu bezbjednost, razbojništva izazivaju veoma veliku uznemirenost i osjećaj nesigurnosti kod njih, te je izražen veliki stepen zainteresovanosti da se razbojništva spriječe i suzbiju na najmanju moguću mjeru. Upravo iz navedenih tvrdnji, potrebno je u angažovanju policijskih službenika stvoriti znatniju sliku važnosti postojanja svijesti o kriminalističko-operativnom značaju radnji koje se odnose  na predeliktne, deliktne i postdeliktne aktivnosti ovog krivičnog djela kako bi se one u startu osujetile.

Prema brojnim podacima iz službenih statistika u svijetu, ali i kod nas, krivična djela razbojništva su u stalnom porastu. Smatra se da porastu broja krivičnih djela razbojništva doprinosi i okolnost što njihovo izvršenje zahtijeva manje pripreme kod jednostavnijih oblika izvršenja i što postoje brojni nezaštićeni objekti napada. Razbojništvima se napada, kako imovina, tako i sama ličnost, odnosno vlasnik te imovine.

Dakle, ovim krivičnim djelom pogođen je i sam lični integritet lica, te je to jedan od glavnih razloga zašto se suzbijanju krivičnih djela razbojništva posvećuje velika pažnja.

2. Alibi kao odbrana osumnjičenog

Moramo imati na umu da nije dovoljno samo poznavati zakonske norme koje se odnose na preduzimanje radnji dokazivanja u krivičnom postupku. Vrlo je bitno poznavati kriminalistička pravila o operativnim načinima postupanja: alibi, presumciju nevinosti, istražne radnje u konkrentim slučajevima...

Pripadnici policije i pravosuđa (policijski inspektori, tužioci, sudija za prethodni postupak i drugi subjekti) ne mogu utvrditi krivičnopravnu i kriminalističku dimenziju krivičnog djela bez poznavanja kriminalističke taktike, tehnike, metodike i operative. Takođe, sve okolnosti razjašnjavanja bilo kojeg krivičnog djela pa tako i razbojništva nije moguće bez poznavanja normi materijalnog krivičnog prava, kao i krivičnog procesnog prava. Bez poznavanja normi ovih prava vrlo je teško u konkretnom slučaju odrediti predmet vještačenja, postaviti relevantna pitanja vještaku, utvrđivati dokaznu vrijednost pojedinih činjenica, kako bi provjerili činjenice koje predočava osumnjičeni/optuženi ili svjedok u toku dokazivanja alibija.

Za alibi možemo reći da predstavlja jednu vrstu odbrane osumnjičenog kada on ili ona pokušavaju dokazati da su bili na nekom drugom mjestu u vrijeme izvršenja određenog krivičnog djela. Naime, alibi je riječ latinskog porijekla koja znači biti negdje drugo, tj.na nekom drugom mjestu, van mjesta gdje je izvršeno krivično djelo i u vrijeme kada je ono izvršeno.

Definicije alibija teoretičara i naučnika:

·         prof. dr Bauer G., tvrdi: Počinitelj mora biti za vrijeme izvršenja krivičnog djela na mjestu izvršenja tog djela. Neko ko je osumnjičen za izvršenje krivičnog djela će sigurno zacijelo tvrditi da je on za vrijeme izvršenja krivičnog djela bio na nekom drugom mjestu, ‘drugdje’, a ne da je boravio na mjestu izvršenog krivičnog djela, time on ima ‘alibi’ i ne može doći u obzir za izvršenje krivičnog djela, “tu biti”;

·         prof. dr  Krivokapić V. o alibiju govori sljedeće: osumnjičeni, optuženi/okrivljeni u nastojanju da dokaže svoju nevinost nudi alibi, tvrdi da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio na drugom mjestu, odnosno da po prirodi stvari nije mogao biti na mjestu izvršenja krivičnog djela.

Mnogi su poznati stručnjaci iz krivičnopravnih i kriminalističkih nauka iznosili različita shvatanja pojma alibija: (Korajlić,N:2008:188)

Ø  Između ostalih Modly. D. smatra da alibi treba smatrati dokazom nevinosti. Pod terminom alibi treba podrazumjevati kako određeni pravac i način dokazivanja, tako i

Ø  protiv dokaz u sistemu dokaza unutar operativnog, odnosno krivičnog postupka i to isključivo kao dokaz u korist osumnjičenog;

Ø  Aleksić, Ž., pod alibijem podrazumjeva dokaz neke osobe da je ona u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo bila na nekom drugom mjestu, a ne na mjestu izvršenja konkretnog krivičnog djela.

Alibi, kao pravno relevantno dokazno sredstvo u okviru nauke o dokazivanju činjenica, ima važan dokazni značaj i funkciju u primjeni prava i dokaznih sredstava kod utvrđivanja;

Ø stvarnog činjeničnog stanja; i

Ø istine o vremenu i mjestu za određeno lice, kada se događalo određeno krivično djelo.

Dakle, možemo zaključiti da je alibi:

·         pravac dokazivanja;

·         indicija odsutnosti sa lica mjesta izvršenog krivičnog djela;

·         dokaz da je određeno lice nevino, tj. dokaz nevinosti;

·         posebna taktička i krivično-procesna odbrana u pogledu dokazivanja;

·         da je alibi suprotan dokaz od predočavanja lažnog dokaza o neizvršenom krivičnom djelu;

·         sredstvo odbrane osumnjičenog, optuženog/osuđenog;

·         prirodna i potpuno zakonita forma zaštite istinski nevinog čovjeka i dr.

Znači moglo bi se reći da je alibi svojevrsni dokaz nevinosti neke osobe, koji se sastoji u tome da

se utvrđuje da je određena osoba, za koju se sumnja da je počinila krivično djelo, u vrijeme kada je djelo počinjeno bila na drugom mjestu, a ne na mjestu izvršenja krivičnog djela. Utvrđivanje alibija ima smisla samo ako je prethodno nesumnjivo utvrđeno vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela. (Đorđević,O:1986:8)

Kao što smo napomenuli, neophodno je imati na umu da bez pravilnog i potpuno utvrđenog čnjeničnog stanja, pa samim time i utvrđenog alibija, nema ni pravilne primjene materijalnog i procesnog krivičnog prava ni zakonito donesene sudske odluke. Ali ipak, pored svega navedenog, alibi može u čestim slučajevima da predstavlja i jedan od vrlo perfidnih načina i sredstava iskusnog počinioca krivičnog djela kojim on želi da izbjegne zasluženu kaznu, odnos iskrivi istinu te istragu okrene u potpuno drugom pravcu i smjeru. U praksi je nerijetko primjer gdje svjedoci koji su tako reći pošteni i nevini ali istovremeno i dobronamjerni, mogu podleći i biti obuhvaćeni raznim trikovima i smicalicama na osnovu kojih uveliko se dovode u situaciju da budu obmanuti i da daju neistinit alibi.

Dalekosežnost i vrijednost stvarno utvrđenog alibija kao dokaza uz ostalo zavisi od stepena određenosti i izvjesnosti s kojim su utvrđeni tačno vrijeme i mjesto zvršenja krivičnog djela, odnosno odgovorom na “Zlatna pitanja kriminalistike” Kada se desilo? i Gdje se desilo?

3. Utvrđivanje i provjeravanje alibija kod krivičnog djela razbojništva

Imajući u vidu da je razbojništvo imovinsko krivično djelo, dakle, krivično djelo iz oblasti opšteg kriminaliteta, prijava oštećenog je najčešći izvor saznanja za ovo krivično djelo. U postupku razjašnjavanja i dokazivanja ovog krivičnog djela neophodno je dati odgovor na što veći broj zlatnih pitanja kriminalistike. Ukoliko učinilac nije bio maskiran, a oštećeni i očevici su dali dobar lični opis i mogu da prepoznaju napadača, onda je moguće koristiti i album fotografija koji se vodi u kriminalističkoj evidenciji. Po saznanju o izvršenom razbojništvu slijedi pojačana aktivnost cijelog operativnog sastava policije. Ovu vrstu kriminalisteta karakterišu specifična obilježja: počinitelj se na mjestu događaja zadržava vrlo kratko, kontakti sa oštećenima su minimalni, izvršilac koristi zaštitna sredstva poput rukavica, maski i kapa. „Kod ovakvih razbojništava poznatih i pod pojmom dragstor robbery počinitelj ulazi u mjesto događaja, prijeti oružjem ili silom, oduzima tražene vrijednosti i odnoseći ih udaljava se se lica mjesta.“ (Radmilović,Ž:2009:36) Jedna od jako značajnih kriminalističko – taktičkih mjera i radnji koja se preduzima jeste i provjera alibija.

Utvrđivanje i provjeravanje alibija kod krivičnog djela razbojništva može se vršiti kako u pretkrivičnom tako i krivičnom postupku. Da bi se mogao provjeravati nečiji alibi, neophodno je prethodno što tačnije utvrditi mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela. Učinioci krivičnih djela često unaprijed pripremaju lažni alibi.

Kompletan alibi mora uključivati tri komponente:

·         izjavu osumnjičenog/optuženog koji tvrdi da nije bio na mjestu krivičnog djela razbojništva kada je djelo počinjeno;

·         objašnjenje gdje je bio; i

·         ime svjedoka koji može potvrditi alibi.

Da bi alibi bio dovoljno jak on mora uključivati sve tri ove komponente. Alibi postaje slab ukoliko ne postoje svjedoci koji bi potvrdili izjavu osumnjičenog/optuženog. Ukoliko nedostaje bilo koja od tri prethodne komponente, utoliko je kredibilitet alibija manji. Međutim, postojanje alibija od strane osumnjičenog je „lakši dio“, dokazivanje alibija je teži dio.

Alibi se obavezno provjerava na sljedeće načine:

·         razgovorom, odnosno saslušanjem lica koje se poziva na alibi;

·         razgovorom sa svjedokom alibija;

·          rekonsrukcijom;

·          analizom isprava koje se nude kao dokaz; i

·          analizom predmeta i tragova koji su pronađeni na mjestu izvršenja krivičnog djela.

Sposobnost pribavljanja dokaza o lokacijama na kojima je boravio osumnjičeni za krivično djelo razbojništva može biti od izuzetne važnosti. Neki alibiji su bazirani na svjedočenju svjedoka.

Takvi alibiji se „oslanjaju“ na sjećanje ili memoriju svjedoka. Svjedoci u tim slučajevima mogu zaboraviti ključne stvari. Neki alibiji su bazirani na fizičkim dokazima. Kao na primjer, moblini uređaji koji mogu zabilježiti naše dnevne aktivnosti. Oni imaju mogućnost odrediti gdje se nalazimo i šta radimo.

„U pogledu pozivanja na alibi u populaciji počinilaca krivičnih djela razbojništva u Kantonu Sarajevo, utvrđeno je da pozivanje na alibi, te korištenje zainteresovanih svjedoka, koji su motivirani za lažni iskaz, nije determinirano njihovim kriminogenim karakteristikama, sklonosti profesionalizaciji i recidivizmu. Jedino se karakteristika bračnog stanja pokazala utjecajnom pri pozivanju na alibi i dovođenju svjedoka. Tako se oženjeni počinioci ovih krivičnih djela statistički značajno više pozivaju na alibi, te traže i dovode svjedoke kod kojih je po pravilu utvrđen motiv lažnog iskaza (po pravilu suprugu ili članove porodice, da svjedoče o njihovom alibiju).“ (Deljkić, I:2010:12)

Kako prenosi Rojters (Honan, E:2009), godine 2009. je deventaestogodišnji njujorčanin uhapšen zbog oružane pljačke (kao najtežeg vida razbojništva), ali ipak je sve optužbe izbjegao zahvaljajući statusu koji je postavio na socijalnoj mreži Fejsbuku (Facebook) u vrijeme izvršenja djela. Naime Rodney Bradford je bio osumnjičen za oružanu pljačku koja se desila u Brooklyn –u, ali je on insistirao na izjavi da je u vrijeme izvršenja djela bio na Manhattan – u. Svoju izjavu je potkrijepio jednim statusom koji je postavio na svojoj Facebook strani i to sa računara svoga oca koji živi u Manhattan-u. Istražni organi su zatim priznali da je Facebook odigrao značajnu ulogu u utvrđivanju alibija i odbacivanju svih optužbi.

Sve činjenice vezane za ponuđeni alibi kod krivičnog djela razbojništva moraju uključivati specifične informacije kao što je mjesto i tačno vrijeme na kojem osumnjičeni/optuženi tvrdi da je bio u vrijeme izvšrenja krivičnog djela.

Radi odbrane u krivičnom postupku, u praksi se najčešće dokazuje ponuđen lažni alibi. Lažan alibi je planski postupak za postignuće nekog cilja na nekom teorijskom ili praktičnom području. Međutim, moramo imati na umu da alibi i njegov značaj kod krivičnog djela razbojništva nije dovoljno istražen, pa se time nameće konstatacija da nije do sada  mogao biti adekvatno tretiran u praksi organa otkrivanja, gonjenja i suđenja. Takođe, registriruje se veliki broj predmeta u kojima se optužena osoba tek na glavnom pretresu, prilikom iznošenja svoje odbrane, poziva na alibi, gdje odbrana nudi razne dokaze pomoću kojih bi se dokazao alibi. Kao pozadina ovakvog postupanja, javlja se jasna intencija odbrane da odugovlači vođenje krivičnog postupka.

Pri provjeri alibija koriste se svi raspoloživi dokazi, a naročito: (Korajlić,N:2008:188)

1)      iskazi svjedoka i oštećenih,

2)      tragovi ostavljeni na mjestu izvršenja krivičnog djela ili mjestima koja su s njim u vezi,

3)      tragovi “odneseni” s mjesta izvršenja krivičnog djela,

4)      predmeti ostavljeni ili odneseni s mjesta izvršenja krivičnog djela,

5)      isprave i tehničke snimke,

6)      izjava osumnjičenih,

7)      označavanje (markiranje) od strane psa tragača.

Pri provjeri alibija treba imati u vidu okolnost da se svjedoci mogu prevariti u pogledu mjesta i

vremena, da mogu biti nagovoreni da pruže lažan alibi (ali i sruše pravi), da tragovi koji govore u prilog osumnjičenih mogu biti fingirani, isprave falsifikovane i sl. U okvirima kriminalističke taktike razvila su se pravila o pripremi saslušanja svjedoka alibija, samom saslušanju i drugim oblicima provjera alibija. U primjeni dokaza alibijem osnovni je problem njegovo provjeravanje, odnosno potvrđivanje. U provjeravanju alibija stečena su mnoga iskustva na kojima se temelje preporuke kriminalističke taktike: (Korajlić,N:2008:188-189)

Ø  kada osunjičena osoba nakon dužeg protoka vremena od momenta izvršenja krivičnog djela do momenta ispitivanja odmah i detaljno daje svoj alibi. Takav je alibi uvijek sumnjiv i treba ga pažljivo provjeriti. Nevini često teško dokazuju svoj alibi, jer se u pravilu ne sjećaju svih detalja kao krivac koji je planirao svoj alibi. Zato je temeljni taktički zahtjev da se alibi ima sistematski i u svim pojedinostima provjeriti;

Ø  da bi se mogla izvršiti provjera alibija, osumnjičeni treba da se iscrpno ispita o licima sa kojima je navodno bio u kritično vrijeme;

Ø  ukoliko osumnjičeni tvrdi da se u kritično vrijeme nalazio u nekom objektu treba ga ispitati o detaljima u zavisnosti o kojem objektu se radi;

Ø  ukoliko se osumnjičeni poziva na prijatelje i rodbinu, to svakako treba uzeti sa velikom dozom rezerve.

„Rezultati provedenog kvantitativnog empirijskog istraživanja heurističkih i  silogističkih koncepata alibija  za krivična djela razbojništva ukazuju na minimalnu zastupljenost kategorije alibija u ukupnom reprezentativnom uzorku od 120 sudskih predmeta (samo 19 predmeta). Iako je ovakva struktura prikupljenih podataka djelovala ograničavajuće na primjenu mogućih analitičkih složenijih postupaka, dobijeni nalazi ukazali su na to da je alibi provjeravan i korišten samo u okolnostima kada je to optuženi tražio, i to sa personalnim dokazima koje je on navodio, dok se u predistražnim radnjama policije, alibi provjeravao samo u sedam od ukupno 120 slučajeva. Nadalje, u 11 ili 9,2% slučajeva, alibi je tretiran isključivo kao personalni dokaz, dok je u šest slučajeva od odbrane tretiran i kao personalni i kao materijalni dokaz.

Tužilaštvo je pak sa svoje strane u devet slučajeva tretiralo alibi kao personalni dokaz, u dva slučaja kao materijalni dokaz, i također u dva slučaja kao materijalni i personalni dokaz, pri čemu ga je u 14 slučajeva osporavalo i samo u jednom slučaju prihvatilo. Kada je riječ o kriminalističkim i krivičnoprocesnim sadržajima pronalaženja predmeta i tragova kao nosioca dokaznih informacija u cilju rasvjetljavanja krivičnih djela razbojništava, značajan je istraživački nalaz prema kojem je pronalaženje i prikupljanje tragova i predmeta nezavisno od pozivanja osumnjičene/optužene osobe na alibi. Također, utvrđeno je da se u skupini optuženih koji se pozivaju na alibi nalazi značajno više (73,7%) onih sudskih procesa u kojima «nije poznato» da li se izvršila rekonstrukcija događaja, dok se u skupini onih optuženih koji se ne pozivaju na alibi nalazi značajno više onih za koje se sa sigurnošću utvrdili da se nije provodila rekonstrukcija događaja.“ (Deljkić, I:2010:14)

ZAKLJUČAK

Ko što se može vidjeti iz prethodnog dijela rada, razjašnjavanje i dokazivanje krivičnog djela razbojništva zahtjeva cjelokupno angažovanje pripadnika policije i pravosudnih organa, prevashodno tužioca i sudije za prethodni postupak. Pod teretom dokazivanja podrazumijeva se dužnost procesnog subjekta da podnosi dokaze kojima se utvrđuju relevantne činjenice. Iz prezumpcije nevinosti proizilazi da je osnovni teret dokazivanja na tužiocu. Međutim, pružanje dokaza od strane okrivljenog je sastavni dio njegovog prava na odbranu. Vrlo su česte situacije u kojima se izvršioci u cilju svoje odbrane, služe alibijem kao sredstvom kojim pokušavaju dokazati svoju nevinost. Upravo zbog toga je na pripadnicima policije da pribave dokaze kojima će potvrditi ili opovrgnuti takav iskaz.

Sposobnost pripadnika policije u pribavljanju takvih dokaza je od izuzetne važnosti jer od toga može da zavisi cjelokupan dalji krivični postupak. Namjera obrađene teme je da se naučno i stručno utvrdi kriminalistički i krivičnoprocesni značaj alibija u krivičnim djelima razbojništva. Provjeravanje alibija može biti operativna radnja policije, ali i procesna radnja Smatramo da će istraživanjem alibija u krivičnom postupku i utvrđivanje alibija kao dokaznog sredstva doprinjeti društvenoj afirmaciji zakonske regulative. Svi sudionici koji smatraju da je alibi - institut, trebaju da se angažuju i daju svoj doprinos kako bi bio tretiran u nauci i procesnom zakonodavstvu, određujući mu, tako, mjesto u krivičnom postupku. Alibi je kod svih krivičnih djela pa tako i kod krivičnih djela razbojništva važan indicijalni metod dokazivanja, krivično-procesni institut koji se da istraživati i dokazivati u operativno-kriminalističkom i krivično-procesnom smislu radi utvrđivanja istine.

LITERATURA:

1. Banović, B., Kruščić, S., Neki krivično pravni i kriminalistički aspekti krivičnog dela razbojništva, Bezbednost, MUP Republike Srbije, br 4/96
2. Bošković, M., Jovičić, D., Kriminalistika metodika, Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2002.godine;
3. Davis, B., Chen H., Franklin, M., Privacy Preserving Alibi Systems,

4.      Deljkić, I., Heurističke i silogističke determinante istraživanja alibija u Kantonu Sarajevo, Izvorni naučni rad, Časopis za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, godište X, broj 3-4, 2010.godine;

5.      Gaćeša, D., Kriminalistika, Fakultet za bezbjednost i zaštitu, Banja Luka, 2012.godine;

6.      Korajlić,N.,Kriminalistička taktika,Sarajevo,2008.godine;

7. Radmilović, Ž., Identifikacija maskiranih počinitelja kaznenih djela, stručni članak, Zagreb, 2009. godine;
8. Olson A. Elizabeth, Wells L. G., What makes a good alibi? A proposed taxonomy, Law and human behavior, 2004.godine;

Elektronski izvori (web site):

1.      Honan E.: Facebook provides alibi for robbery suspect, Reuters, New York, 2009.